SVEMIRAC BOKA
I NOVI PRIJATELJI
Boka je bio najsvemirskiji svemirac u svemiru. Noge su mu bile do poda, s tri oka je stručno namigivao naizmjence, a sa svojih 17 prstiju znao je odsvirati simfoniju bez i jedne, jedine greške. No više od sviranja simfonije, Boka je volio igrati Hoparup. Veselio se svakom svom rođendanu jer su mu tad dolazili prijatelji i obavezno su igrali Hoparup. A kad se zna da se na njegovoj planeti rođendan slavio svaka dva mjeseca, da mjesec ima samo 4 dana, a dan samo 10 sati, zna se da je Boka Hoparup igrao ipak dosta često. Sljedeći rođendan je ipak nešto posebno jer Boka puni 219 godina, pa će moći krenuti u školu, što je bilo jako uzbudljivo.
Baš kad je razmišljajući o rođendanu, Hoparupu i školi stavio mamin njam-njam tuljac od vorija u usta, ušao je tata.
– Pogledaj što sam ti donio – rekao je tata glasno izvlačeći iz torbe živog slonića veličine šake.
– Super, baš je sladak, takvog nisam nikad vidio – poviče Boka.
– On može čitati tvoje misli, pa ako poželiš da ima veće uši, samo pomisli i one će narasti.
– Ma dobre su mu uši i ovako. – veselo će Boka.
– Imam veselu vijest – reče tata malo tiše – dobio sam ponudu s planete Rika kao voditelj njihovog istraživačkog laboratorija, i pristao sam.
– Čestitam tata – glasno poviče Boka, ali u taj tren se stiša – znači li to tata da ćemo se morati seliti?
– Da, ali tamo ćemo dobiti još ljepšu kuću.
– Ali tamo nema mojih prijatelja – poviče Boka.
– Pa steći ćeš nove – reče tata.
– Ali to je jako teško – tužno će Boka.
– Možda i nije toliko. Razgovaraj s bakom. Ona će ti možda otkriti svoju tajnu kako steći prijatelje. Za nju kažu da ima najviše prijatelja na našoj planeti.
Boka je samo uzdahnuo – Kad idemo?
– Za mjesec i pol.
– Znači sljedeći rođendan slavim tamo?
– Čini se – reče tata i ode, ne znajući kakve su crne misli sada tek snašle malog Boku.
Nije imao što drugo, nazvao je baku.
– Bako, molim te pomozi mi. Tata je rekao da se selimo, a ja do rođendana moram steći 4 prijatelja kako bih mogao odigrati moju omiljenu igru. Možeš li mi pomoći?
– Kakva je to igra?
– To je Hoparup – igra traženja zakopanog blaga. Igra se s 4 najbolja prijatelja od čega bar jednom mora biti rođendan. Svatko stavi svoje najdesnije od 4 stopala u api uređaj i tako se prijavi u centralno računalo. Računalo spoji sva 4 srca igrača, provjeri kucaju li u istom ritmu, jer samo najboljim prijateljima srca kucaju u istom ritmu. Ako da, onda spoji glave pa im misli pošalje kroz prvu rupu u vremenu i prostoru. Tamo dobiju kartu gdje se nalazi zakopano blago. Igrači onda slijede upute i mislima putuju od jedne rupe do druge, prema uputama, sve dok ne nađu zakopano blago.
– Zanimljivo, možda bih i ja mogla jednom zaigrati – reče baka – što se tiče prijatelja slušaj: Kad dođeš na novu planetu, odi na mjesto gdje se skupljaju djeca. Promotri djecu i posebno obrati pažnju na one koji ti se svide odmah, na prvi pogled. Upoznaj se, slušaj dobro što ti pričaju, pitaj pitanja. Dobro obrati pažnju na ono što ti se kod njih svidi. Važno je da znaš da i druga djeca vole i ne vole isto što i ti. Ne vole kad im se netko ruga. Ruganjem nitko nikada nije stekao prijatelje. Vole kad se primjećuje ono što je kod njih lijepo i dobro, i kad se pohvali ono što dobro rade. Vole pričati o svojim hobijima, željama i snovima, vole biti odabrani i vole se natjecati. Važno je da ih pažljivo slušaš, razmišljaš o njima i budeš pozitivan. Zapamti to i nećeš imati problema naći prijatelje. Sretno.
Mjesec i pol je brzo prošao. Sjedio je Boka sam u igraonici u novom gradu na drugoj planeti i više nego u svoje računalo, gledao je u druge igrače. Već ih je nakoliko dana promatrao, baš kako je baka rekla. Činilo mu se da je četvoro izdvojio od ostalih i da bi mu možda mogli postati prijatelji.
Prišao je prvom.
– Bok, ja sam Boka.
Dječak ga je bojažljivo pogledao – Ja sam Iko.
Iko je imao jako velike uši i svi su mu se zbog toga rugali. Uz to se vrlo ružno oblačio, ali kažu da mu mama nema nimalo ukusa.
– Vidim da super igraš?
– Rugaš mi se? – pita Iko oprezno.
– Ne, koju god sam igru probao igrati, vidim tvoje ime u rekordu.
– Paaa, imam dobe reflekse – zacrveni se Iko.
– Jesi li išao na koje natjecanje?
– Nisam, nemam ja hrabrosti za to.
– Pa možemo na sljedeće zajedno.
– Stvarno? To bi bilo super. Onda bismo mogli postati i prijatelji. Znaš, dugo mi nitko nije dao nikakvu pohvalu. Hvala ti.
– Nema na čemu. Zaslužio si kako super igraš. I ja bih želio da ti postaneš moj prijatelj. Pustit ću te sad da igraš, vidim da pobjeđuješ. Vidimo se.
Na susjednom računalu igrala se zelenokosa djevojčica sa neobičnom ogrlicom.
– Bok – rekao je Boka – strašno mi je neobična tvoja ogrlica. Što je to?
– O, to su makete svemirskih brodova koji su doveli prve stanovnike ove planete. Ima ih 27. Svi su bili strašno veliki. Veće makete od mojih možeš vidjeti u gradskom muzeju.
– To je jako zanimljivo. Ispričaj mi nešto o tome.
– Sad nemam vremena jer žurim djedu na rođendan, ali ako te stvarno zanima, sutra mogu donijeti knjige sa slikama svih članova posade i unutrašnjosti prodova.
– Stvarno me zanima. Obavezno ponesi, a mogli bismo sutra umjesto u igraonicu otići u gradski muzej.
– Dobra ideja. Znaš, svi se čude tom mom hobiju i nikoga stvarno ne zanima. Lijepo je kad nekog stvarno zanima. Drago mi je da sam te upoznala. Nisam ti rekla kako se zovem. Ja sam Luna. A ti?
– Ja sam Boka.
– Bilo mi je drago. Vidimo se sutra. Nadam se da ćemo postati prijatelji.
– I ja bih to volio. Uživaj na djedovom rođendanu.
U drugoj prostoriji igraonice sjedio je dječak kojeg Boka nikad nije vidio da je i jednu riječ s nekim progovorio. Prišao mu je polako.
– Bok, ja sam Boka, nadam se da te ne smetam.
– Ne, nikako.
– Kako se zoveš?
– Mapi.
– Koliko imaš godina?
– 217.
– Jesi li odavdje?
– Da, živim tu u susjedstvu.
– Voliš se igrati?
– Jako, posebno igre s puno igrača.
– Imaš li brata ili sestru?
– Imam brata, ali je puno stariji od mene pa se nikad ne želi sa mnom igrati.
– A što radiš kad nisi ovdje?
– Čitam, proučavam ostale planete, promatram zvijezde, slažem svemirske brodove od kockica, svašta.
– Kako to da ovdje nikad ni s kim ne pričaš?
– Pa nitko me nikada nije ništa pitao. Valjda nisam dovoljno zanimljiv.
– Meni se činiš zanimljiv. Imaš jako puno hobija.
– A ti si onda prvi i drago mi je zbog toga. Treba mi prijatelj.
– Rado ću biti tvoj prijatelj – nasmije se Boka.
– Super – zaključi Mapi.
Potpuno različit od djece kojima je do sada prišao bio je dječak kojeg je Boka također poželio za prijatelja. Bio je glasan, išao je od računala do računala, sa svima se natjecao. Glasno je vrištao kad bi pobijedio, a kad bi izgubio, skoro je plakao.
– Bok – rekao mu je Boka – ja sam Boka.
– Ja sam Taru i ako mi daš 5 minuta, pobijedit ću te koju god igru krenemo igrati.
– Znam jednu igru koje ovdje nema, a fenomenalna je, puno bolja od ovih ovdje. – reče Boka.
– Ozbiljno, kako se zove? Sumnjam da ju nisam igrao.
– Hoparup.
– Uh, ipak nisam. To je za mene velik izazov. Rijetko naletim na igru koju nisam igrao. Odi prijatelju, ispričaj mi sve o tome.
Došao je i taj dan – Bokin rođendan. Svih pet sjedili su u Bokinoj novoj sobi i jeli njam-njam tuljce od vorija. Boka je pogledao svoje nove prijatelje. Bili su nasmijani i spremni. I prije nego što su stavili najdesniju od svoje četiri noge u apiuređaj, rezultat više nije bio važan, Boka je znao da je pobijedio.
mama: Tatjana Prenđa Trupec